01.09.2014. Momir Iseni

Ograničite ograničavajuća verovanja

to mogu – a i mnogo više od toga!““ src=“http://xtnsity.com/wp-content/uploads/2014/08/Breaking-self-limiting-beliefs-e1367295392309-600×360-300×180.jpg“ alt=““ width=“285″ height=“171″ />Razmislite o preprekama sa kojima vas život neprestano suočava i shvatićete kako je većina načinjena od ograničavajućih verovanja. Kad nam se čini da smo „zaglavljeni“ i „prikovani“ za određene okolnosti, to uglavnom nije zbog nekog drugog ili spoljašnjih događaja. I sam sam godinama osećao posledice takvog načina razmišljanja, smatrajući da „nisam dovoljno dobar da radim ovaj posao“, a pogotovo ne da ga radim sam i za sebe i budem etalon sopstvenog (ne)uspeha. To je osećaj da stojite na ivici litice i znate da treba da skočite u vodu, a neprestano razmišljate „Ne znam hoću li moći!“ Svaki put kada bih pomislio na ono što istinski želim, to bi bilo praćeno panikom pred zamišljanim posledicama neuspeha. Jednog dana, međutim, posmatrajući osobu koja je radila upravo ono za šta sam mislio da ja nikada neću moći, shvatio sam da ona, mada prijatna i neposredna, i nema neka znanja a pogotovo ne nove ideje i žeđ za napretkom, što je nije sprečavalo da zarađuje za prilično ugodan život. Veoma jasno se sećam trenutka u kom sam pomislio „Pa, i ja to mogu – a i mnogo više od toga!“, i od tada do sada nijednog trenutka se nisam pokajao što sam odbacio verovanja koja su me ograničavala.

Jednostavno, kad zamenite negativna ograničenja u svojim verovanjima u pogledu samih sebe pozitivnim slikama usmerenim na sopstvene sposobnosti i potencijale i sam uspeh se gotovo eksponencijalno povećava. Ali sada, uprkos svemu što sam do maločas govorio, na trenutak obuzdajte optimističke težnje ka pozitivnom mišljenju (znam da ste ih namah osetili!) i budite iskreni prema sebi čak i ako – a naročito, pogotovo ako – u svojoj trenutnoj situaciji pronalazite sličnosti sa okolnostima u kojima sam se i ja svojevremeno nalazio i odgovorite na sledeća pitanja (situacije) sa „da“ ili „ne“. Dakle, da li ste ikada:

Sedeli na sastanku bez reči, plašeći se da ćete zazvučati glupo ako se odlučite da podelite svoju ideju?

Dozvolili da drugi odluče umesto vas jer ste sumnjali u sebe?

Odustali od ukazane prilike zbog sumnji u sopstvene sposobnosti?

Bili cinični, ljubomorni, ogorčeni ili ljuti zbog uspeha drugih?

Za sebe čuvali misli o tome hoćete li ikada postići nešto vredno i postati neko vredan?

Ako ste odgovorili potvrdno na najmanje tri od ovih pet (uobičajenih) situacija, složićete se da možemo smatrati da ste osoba koja poprilično sumnja u sebe.

Ali, ako vam to predstavlja utehu – imate VELIKO društvo. To je, međutim, društvo koga je poželjno osloboditi se što pre!

Samoograničavajuća verovanja su svuda oko nas i, u manjem ili većem stepenu, žilavi, nikada u potpunosti iskorenjivi deo svakog od nas. Kako izaći na kraj sa njima, pogotovo kad se ponekad čini da su ona opšte mesto, nešto normalno i sasvim prihvatljivo (čak i poželjno!) za većinu? Tako što ćemo ih prepoznati kod sebe, priznati da su tu, razumeti načine na koje smo ih usvojili, razvili i/ili dodatno osnaživali, a potom ih držati pod kontrolom stalnom, postojanom aktivnošću. Dakle ( i jednostavnije rečeno): oslobađanje od samoograničavajućih verovanja je nešto sasvim dostižno!

Prva stvar u konačnom pokretanju iz mrtve tačke je shvatanje da je potrebno skloniti se sebi s puta kako bi se uopšte pomerili napred. Znaci upozorenja i evidentne sumnje u sebe najlakše se prepoznaju tendencijom da se na pitanja o ciljevima ili napretku odgovara famoznim „Da, ali…“ Na primer:

„Kako to da još nisi pokrenuo posao?“

„Pa, trebalo je, ali…“

„Kako to da još nisi skinuo kilograme? Zar nisi redovan na treninzima već nekoliko meseci?“

„Trebalo je da budem, ali…“

(Ovako ispisano, zvuči krajnje patetično i sramotno, zar ne? I izaziva poriv da kažete „Grrr, pa zar sam i ja takav/takva?“)

Drugi korak je razumevanje da oni koji sumnjaju u sebe većinom nisu ni svesni da su svoji sopstveni neprijatelji – oni stalno čekaju nekakvu dozvolu ili neku vrstu potvrde i odobravanja pre no što krenu napred. Ali, ako neprestano težite dobijanju još jedne kvalifikacije, sertifikata, uverenja ili diplome, „još samo nečega nakon čega ćete sigurno kročiti napred“, to su jasni pokazatelji da jednostavno – odugovlačite.

Kao što sam rekao, kako bi se samoograničavajuća verovanja nadvladala, ključno je preduzimanje akcije. U ovom slučaju, da karikiram, akcija pobeđuje meditaciju, a pozitivni citati i inspirativne poruke na magnetima za frižider samo donekle pomažu. Još jednom: nećete poći napred ako se prvo ne pomerite sa puta samom sebi.

Nisam dobar kao oni

Mnogima od nas je na neki način usađeno da odmeravamo sebe nasuprot poznatim, veoma uspešnim ličnostima i dostignućima drugih, umesto oslonca na ono što otkrivamo, činimo i razvijamo na i u sebi. Rezultat toga je da, brinući zbog upoređivanja sa drugima, propuštamo i gubimo svest o vrlo opipljivim nagradama načinjenim od iskustva i unapređenja sopstvenih sposobnosti.

Ljubomora, osujećenost i gnev zbog svega što drugi čine ili ostvaruju su nepogrešivi indikatori uma blokiranog samoograničavajućim verovanjima. Da biste se izborili sa sindromom „Nisam dobar kao…“, ne postoji ništa bolje nego osmisliti plan i biti ponosan na ostvarenje malih koraka koji vas vode ka konačnom cilju. Drugim rečima, stvoriti naviku činjenja i, ma kako neznatnog, napredovanja.

Takođe, od velike pomoći je i ono što se zove „življenje u trenutku“ – ostavljanje po strani konačnog cilja zarad fokusa na osnovne elemente napretka ka njemu. Imati sveobuhvatni, krajnji cilj svakako mnogo znači, ali obraćanje pažnje na određene, pojedinačne korake je ono što čini stvarni napredak. Kad se usmerite na ta mala delovanja, ona ne dovode do paralize. Naprotiv, dovode do shvatanja da ste u stvari prilično dobri u onom što radite. A kad to shvatite, verujte mi – shvatiće i drugi!

Plašim se uspeha

Koliko god besmisleno to izgledalo, ovakav strah je široko rasprostranjen. Svako ko se „plaši uspeha“ razlog za to velikim delom nalazi u tome što ima na umu mogućnost da će, nakon što dosegne određeni visoki nivo u bilo čemu što preduzima, ubrzo pasti sa njega, izgubivši bilo položaj, bilo titulu, status ili nivo performansi, kao što je posvedočio da se već desilo mnogima pre njega. Stoga se osoba zadovoljava mediokritetskim, prosečnim rezultatima i prestaje da nastoji da napreduje.

Ključna stvar je da ne oblikujete svoj put na osnovu TUĐIH neuspeha (na kraju, to su zaista TUĐI neuspesi!). Svakako, učite iz tuđih izazova, ali oblikujte sopstveni uspeh na temelju sopstvenih stvarnih ambicija. Vaš fokus ne treba da bude anesteziran negativnim „a šta ako“ ili preprekama koje se u nastupajućem periodu mogu ali i ne moraju (verovatno i neće!) naći pred vama. Umesto toga, svakog dana preduzmite nešto kako biste ga učinili makar malo boljim od onog pre njega.

Raznolika (možda je bolje reći šarolika) verovanja utiču na način na koji razmišljamo i delamo i mnogo su značajnija no što obično shvatamo. Na kraju, ljudi odlaze i u rat na osnovu svojih verovanja – treba li jačeg dokaza koji potvrđuje snagu sopstvenih ubeđenja? Tako da, naravno, verovanja utiču i na odluke koje donosimo iz dana u dan kao i na (ne)ostvarenje našeg krajnjeg potencijala.

I, bez obzira što nas popularna kultura često uverava u suprotno – za uspeh je potrebno vreme. Živimo u svetu ispunjenom lažnim, isfabrikovanim iluzijama, u kome izgleda da se dostignuća dešavaju izuzetno brzo i u kome smo kljukani i anestezirani varljivim, prenaduvanim pričama i slikama. Umesto toga, u skladu sa starom kineskom poslovicom, samo pružite jedan, prvi korak, koraknite jednim stopalom ispred drugog, jednostavno započevši put ka ostvarenju svojih najvećih nastojanja. I nastavite da koračate.


Komentari su zatvoreni.